In memoriam: Emil Marciuš


Emil Marciuš - Waitapu, photo by Tomislav Sporiš

Shrvani smo od trenutka kada je do nas došla uznemirujuća vijest da je preminuo Emil Marciuš, nadasve velik čovjek te dugogodišnji prijatelj i suradnik Seasplasha. Kao osnivač i član benda Waitapu ostavio je neizbrisiv trag u povijesti našeg festivala i regionalne dub scene.

Zbogom Emile, prazninu koja tvojim odlaskom ostaje biti će nemoguće popuniti, nikada te nećemo zaboraviti,

Team Seasplash

P.S.

U nastavku prenosimo posljednji pozdrav Emilovih kolega iz benda kojeg su objavili na Facebook stranici Waitapua. Molimo odvojite nekoliko minuta i pročitajte ga:


Dragi prijatelji,

Tužna vijest o preranoj smrti našeg prijatelja, osnivača, basista i motora Waitapua, Emila Marciuša (aka Emil Veliki) vjerojatno je došla do vas. U svojoj 50. godini nakon mjesec dana borbe u nedjelju 29. studenog 2020. godine podlegao je posljedicama teške bolesti. Iako je prošlo već više od tjedan dana teško nam je prihvatiti novo stanje stvari, ali moramo krenuti dalje. Ovim putem želimo se još jednom oprostiti od našeg brata Emila.

Emil je bio dobra duša, brižni obiteljski čovjek, nasmijan i uvijek spreman za šalu, ali i za ozbiljan rad, pun energije koju je nesebično ulagao u sve sfere života. Organizacijom mnogih koncerata i festivala dao je nemjerljiv doprinos kulturnoj sceni Čakovca.

Glazbom se počeo baviti krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, a početkom devedesetih bio je jedan od osnivača, pjevač i frontmen prvih hrvatskih stoner rock bendova – Green Machine i Malo Morgen. Ovaj žanr glazbe ostao je trajno prisutan u svim njegovim kasnijim muzičkim pothvatima.

Zadnjih petnaestak godina najviše se bavio bass glazbom, s naglaskom na dub. 2007. godine Emil na basu i Ičo na bubnjevima, obojica s iskustvom u underground bendovima, na neobveznim jam sessionima počinju eksperimentiranje s dubom, d’n’b-om i srodnim glazbenim pravcima. Dvojcu se uskoro pridružuje gitarist Davor Kipke i tako nastaje jezgra Waitapua. U 13 godina kroz bend je prošlo nekoliko važnih glazbenika: Alan Dilger Pintarić dao je značajan doprinos u pripremi materijala za prvi EP Bassonic Lodge koji je snimljen 2010. godine i izdan za francuski Fresh Poulp Records.

Prvi koncert (tada još bez imena) imali smo 13. veljače 2010. godine u čakovečkom klubu Klub Prostor – “CeZam” Čakovec kao predgrupa Kawasaki 3P-u. U izvještaju s koncerta Peđa iz terapija.neta piše: „U većem dijelu pumpajući bas u suradnji s bubnjem daje dub podlogu, no preko njih prelaze dvije gitare preko kojih se osim gomile raznovrsnih efekata prenose i dijelovi noisea, čvrstog rocka ili post rocka, a sve to potkrijepljeno dugogodišnjim stažem svirača u spomenutim bendovima sličnog izričaja. Iako bez vokala, prvenstveno zaslugom basiste, koji čini ovu skupinu zanimljivom i za gledanje.“

Nakon prvih nekoliko nastupa u lokalnim klubovima na Emilov prijedlog odabrali smo ime Waitapu prema alegorijskom romanu Jože Horvata. Pokazalo se da knjiga ima poveznica s onim što smo kao bend željeli raditi: tragati za nepoznatim i prelaziti nametnute granice, rušiti tabue i istraživati. Bendu se u tom razdoblju pridružuje Bojan Miljančić, a kasnije i Filip Vrančić koji su dali značajan doprinos elektronskoj dimenziji Waitapuovog zvuka. Naš četvrti koncert organizirao je Zvonimir Ante Stamać u KSET-u, kasnije voditelj programa u ovom kultnom zagrebačkom klubu. Nakon koncerta odlučio nam se pridružiti kao tonac i punopravni član što je ostao i danas.

Kroz godine Waitapu je nastupio ukupno 45 puta. U svom radu stekli smo brojne prijatelje i sreli dobre ljude koji su uvijek učinili da se osjećamo dobrodošlo: Vedran Meniga (PDV, Pozitivan Ritam, Seasplash Festival), Tomislav i Ivor (MIKK klub, God Bless This Mess records , Berislav (Ill In The Head Records), Geoffrey (Fresh Poulp Records), Psychedelic Orchestra (Lisa, Phia, Ben, Sebastian), Saru, Izmo i ostatak ekipe Psychobydub Festivala u Barnaveu u Francuskoj, Jacko (Dubolik, Dubble, RDK) ekipa iz zagrebačkih klubova KSET, AKC Attack, Klub Močvara, Mefa (Reunited Festival), Dejan i Maša (Channel Zero), Tola (Reggae Hr), Bamwise, Kali Fat Dub, Egoless i mnogi drugi koje smo vjerojatno zaboravili spomenuti.

Naš najveći zabilježeni uspjeh je album Hortus koji smo 2017. godine izdali za zagrebački PDV Records, slovenski God Bless This Mess Records i kanadski Ill in the Head Records. Album je dostupan u digitalnom, CD i vinilnom obliku. Hortusa ne bi bilo bez stalnog Emilovog vodstva i zalaganja i on će ostati njegov trajni glazbeni spomenik.

Posljednji koncert u staroj postavi odsvirali smo u ljeto 2019. Nakon toga posadu je odlučio napustiti Davor, a nakon kraće pauze nedavno je posadi Waitapua priključen novi član – gitarist Dino Pavleković. Krenuli smo s radom na novom materijalu i u tome nas je prekinula iznenadna Emilova smrt.

Ali ne i spriječila. Svima je jasno da će Emilove velike cipele biti nemoguće popuniti, no kao što ni Emil ne bi nikada odustao i mi smo odlučili nastaviti s radom unatoč svemu. Novi materijal oblikovat ćemo prije svega iz stotinjak snimki jamova i probi snimljenih u protekle dvije godine. U njemu se nalazi nama najvrjednija ostavština – Emilov autorski rad. Oko njegovih bas dionica izgradit ćemo pjesme i dovršiti novi album. Imamo i neke sasvim nove ideje za pjesme. U cijeli proces uključit ćemo i neke od bivših članova posade.

Zahvaljujemo još jednom u svoje ime i ime Emilove obitelji na izrazima sućuti i okrećemo se budućnosti.

Waitapu – Ičo (Sven), Zvone (Zvonimir) i Dino (Dino)